Malo istraživani vatikanski kodeks Burghes.14 po tipu liturgijske knjige predstavlja pontifikal pisan goticom i datiran na kraj 13. i početak 14. stoljeća. Njegov sadržaj nam svjedoči da je pisan za ...uporabu u Dubrovniku. Dokaz ove hipoteze su i dva orda koja nalazimo u pontifikalu, te spomen imena sv. Vlaha zaštitnika Dubrovnika, koji se nalazi u litanijama i zavjetima novozaređenih biskupa. Kodeks je primjer pontifikala „Rimske kurije“ iz 13. stoljeća, koji je kopiran i prepisivan i u kasnijim stoljećima. Zanimljivo je da su tek nešto više od polovice sedamdeset pontifikalnih ordinesa nepromijenjeni ordinesi Rimskog pontifikala. Ostatak je mješavina elemenata pontifikala “Rimske kurije“, lokalnih orda, Rimsko-njemačkih orda, rimskih orda iz 12. stoljeća i lokalnih tekstova. Tako, primjerice, pontifikal sadrži dva obrasca Posvete crkve: rimski i obrazac „secundum Dalmatinos“. Mnogi od orda (redoslijeda) su bili izvorno ponešto drugačiji i stoga su bili jako označeni kroz brisanja i opetovana prepisivanja, ali i kroz marginalije, kako bi se usuglasile s knjigama Rimske kurije. No, vrlo su rijetko ove prilagodbe prepisivača zadirale u promjenu redoslijeda ceremonija, molitava ili blagoslova. Ma koliko god liturgija bila lokalna, ona je još uvijek bila vrlo „rimska“. Lokalna tradicija pisanja rubrika je na mnogim mjestima promijenjena. Tek je nekolicina rubrika ostala, tako da se u usporedbi može točno vidjeti ono što je mijenjano. Posebno su upečatljive rubrike koje nalazimo još samo u kotorskom lekcionaru-pontifikalu iz 12. stoljeća, koji se danas čuva u St. Petersburgu (BRAN, F. 200). Kotorski pontifikal je pisan beneventanskim pismom i predstavlja osebujan spoj rimskih, beneventanskih i normanskih orda s brojnim prilagodbama lokalnoj tradiciji. Usporedba redoslijeda zaređivanja iz kasnijeg dubrovačkog pontifikala s ranijim kotorskim, pokazuje istaknutu liturgijsku tradiciju lokalnog predznaka i kontinuitet dvaju regionalnih rukopisa: prvog (dubrovačkog), beneventanskog i drugog, gotičkog (kotorskog) pontifikala.
The food-borne pathogen Listeria (L.) monocytogenes is able to survive for months and even years in food production environments. Strains belonging to sequence type (ST)121 are particularly found to ...be abundant and to persist in food and food production environments. To elucidate genetic determinants characteristic for L. monocytogenes ST121, we sequenced the genomes of 14 ST121 strains and compared them with currently available L. monocytogenes ST121 genomes. In total, we analyzed 70 ST121 genomes deriving from 16 different countries, different years of isolation, and different origins—including food, animal and human ST121 isolates. All ST121 genomes show a high degree of conservation sharing at least 99.7% average nucleotide identity. The main differences between the strains were found in prophage content and prophage conservation. We also detected distinct highly conserved subtypes of prophages inserted at the same genomic locus. While some of the prophages showed more than 99.9% similarity between strains from different sources and years, other prophages showed a higher level of diversity. 81.4% of the strains harbored virtually identical plasmids. 97.1% of the ST121 strains contain a truncated internalin A (inlA) gene. Only one of the seven human ST121 isolates encodes a full-length inlA gene, illustrating the need of better understanding their survival and virulence mechanisms.
